Gospodo revna, dakle…
Ma dobro, ali realno, šta nije bolje ako ti je komp malo zaražen? Sporo otvara, pa ne otvara, pa šteka, tako, zanimljivo je. Ovako je predosadno…
Ja sam za bar jednog trojanca 24/7. Jer, recimo, moraš nešto bitno obaviti na kompu i to ful hitno. Upališ ga, obaviš i šta? Mislim stvarno, ali šta? Kao živo je? Nije.
Kad je komp u redu i sve šljaka, osjećam se kao moj djed kad mu dobije novi mobitel i čeka me mjesec dana da dodjem do njega na Ligu prvaka i onda mu uz gemišt namjestim zaslon i ringtone (jer mu je rođeni sin postavio kako mu se baš ne sviđa) znači Postavke – klapa drugi put, a ovaj kao beba kad podrigne, straveci, ja ga samo gledam. Šta sam od tebe nastao? Kakav korijen, zemljače. Stipu me.
Mobitel mi šljaka kako ja hoću, to je to, to sam, postavke po meni, da, tako, fino, vidim i drugima se sviđa kad im pokažem, strava. Kupio sam ga, stavio si postavke, to je to, sutra idem đir po korzu, lagani hod, čekanje nekog poziva, javljanje, taj rad. E onda ide ona famozna neizbježna rečenica: “ajde me sad nazovi”. Ne, ne, znači ta rečenica ide u roku od deset sekundi od postavljanja samih postavki.
Ne čekam da mi drugi put kaže jer sam svjestan situacije. Uzimam svoj mobitel, imenik, stišćem “nazovi”, ovaj drži svoj novopostavljeni mobitel u ruci na metar od mene, zenta kako stišćem, čeka se da operater vidi gdje smo, aha, tu ste,ok, zovete se na metar, dobro, naravno zakon o telekomunikacijskim uslugama mu nalaže da nas spoji, to je to, čovjek radi svoj dio posla jer ima troje dijece i kredit, dolazni poziv, prvo njegov osmijeh u mobitel, pa osmijeh prema meni, još se ništa ne govori, čeka se moj osmijeh, evo i njega, lagano ga pokušavam nabaciti (to je onaj osmijeh koji se čini unatoč svojim tehničkim, socijalnim i moralnim shvaćanjima), tako, onda idu isti samoglasnici u nizu tipa aaaaaaaaaaaaa ili uuuuuuuu, može bilo koji samoglasnik od njih pet, sve paše i onda rečenica, jedna, ” e super”, znači kratko i jasno.
super = kad je nešto bilo, je i biti će u redu
e super = kad nešto nije bilo, sad je i valjda će biti u redu
Onda slijedi polaganje mobitela na stol sa ogromnim tabletićem, namještanje i drugog jastuka iza sebe na kauču (više nije dovoljan samo jedan jer je mobitel namješten, znači čudo) noga preko noge,
…i zaključna rečenica: “Joj, što igra ovaj Bayern.”
To je to o čemu govorim, znači, da rezimiram, sad je sve strava, sve šljaka, nemam problema. Po meni, oni koji misle da će rješavanjem više određenih manjih problema biti bolji i jednom možda riješiti i sam bit glavnog problema uveliko griješe jer je bit neriješiva i uvijek postoji ono, ALI.
P.S. u gore navedenom slučaju ne postoji, ALI…